Dijagnostički postupci
Spirometrija/spirometrija s farmakodinamskim testom
Spirometrija je dijagnostička pretraga kojom mjerimo plućnu funkciju, volumene i kapacitete pluća i protok zraka kroz pluća. Postupak služi za razlučivanje opstruktivnih od restriktivnih bolesti pluća, za određivanje težine pojedine bolesti i za procjenu terapijskog odgovora. Najčešće se koristi kod dijagnosticiranja astme i kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB), ali i u drugim stanjima koji utječu na funkciju disanja poput: upale pluća, plućne hipertenzije, plućne fibroze, alergije, utvrđivanja posljedica pušenja kao i praćenja učinka terapije. U našoj bolnici spirometriju izvode medicinske sestre koje su licencirane od Europskog respiratornog društva čime je pacijentima zagarantirana kvalitetna i pouzdana medicinska usluga po svjetskim standardima.
Postupak se provodi na dva uređaja Carefusion Jeger i Vyntus, a traje otprilike 30 minuta. Postupak izvođenja spirometrije je bezbolan, bez neugodnih doživljaja, a od pacijenta zahtijeva suradljivost i maksimalan angažman pri izdisaju, kako bi pretraga dala ispravne rezultate. Na počeku pretrage pacijent napravi nekoliko normalnih udaha i izdaha, nakon čega slijedi snažni izdah i snažni i brzi udah te opet snažni i dugi izdah, koji mora trajati najmanje 6 sekundi. Manevar se ponavlja najmanje tri puta, a najviše osam.
Poželjno je da pacijent na sam dan pregleda pojede laganiji obrok. Pušenje treba izbjegavati najmanje sat vremena prije pretrage. Sa sobom je potrebno uzeti svu medicinsku dokumentaciju.
Medicinska sestra, nakon što provjeri osnovne podatke o pacijentu, izmjeri tjelesnu težinu i visinu te skupa s podacima o dobi i spolu upiše u računalo. Doznaje se od pacijenta postoje li kontraindikacije za provođenje pretrage (akutni koronarni incident zadnjih mjesec dana, abdominalna ili torakalna operacija zadnjih mjesec dana, svježe frakture rebara, nedavna plućna embolija, teška trauma hemoptize nepoznatog porijekla, oftalmološki operativni zahvat unutar tri tjedna; glaukom, mučnina, povraćanje, bol ).
Utvrditi postoje li kontraindikacije za primjenu bronhodilatatora:
- Koje lijekove pacijent koristi u trenutku pretrage, kada ih je posljednji put uzeo?
- Provodi li se u pacijenta prvi put bronhodilatacijski test ili je i ranije provođen?
Pažljivo se i detaljno pacijentu objasni, a onda i demonstrira izvođenje pretrage. Pacijent se udobno smješta na stolicu, u uspravnom držanju tijekom pretrage, gleda ravno prema naprijed tijekom cijele pretrage, bez savijanja tijela. Bitno je za pravilno mjerenje da pacijent bude maksimalno učinkovit. Zbog toga pacijent treba biti pravilno upućen prije testiranja i kontinuirano i glasno potican tijekom izvođenja pretrage. Nepravilno provedena ispitivanja dovode do „umjetno“ niskih rezultata, a time i do pogrešnih tumačenja nalaza i netočnih dijagnoza. U neiskusnih pacijenata svaki dio pretrage mora biti pravilno pojašnjen i demonstriran. Pretraga se izvodi u prikladnom, tihom okruženju. Tijekom ispitivanja, usnice ispitanika moraju biti čvrsto stisnute oko usnika, a nosna štipaljka se koristi da zatvori nosnice, kako bi se spriječilo disanje kroz nos. Na počeku pretrage pacijent napravi nekoliko normalnih udaha i izdaha, nakon čega slijedi snažni izdah i snažni i brzi udah te opet snažni i dugi izdah, koji mora trajati najmanje 6 sekundi. Manevar se ponavlja najmanje tri puta, a najviše osam.
FeNO test
FeNO test ili frakcija izdahnutoga dušikovog oksida (NO) je dijagnostička pretraga koja služi određivanju stupnja težine plućne bolesti kao i ocjeni učinkovitosti terapije. Frakcija izdahnutog NO koristi se kao biomarker u dijagnozi i praćenju bolesti odnosno kao indikator uspješnosti liječenja u odraslih i djece koja boluju od astme. Ova metoda postala je standardna u svim specijaliziranim odnosno bolje opremljenim medicinskim ustanovama.Postupak određivanja koncentracije dušikova oksida uglavnom ovisi o vrsti uređaja, koji se razlikuju svojim tehničkim karakteristikama.
Najviše se koristi metoda kemilumiscentne reakcije. NO u izdahnutom zraku reagira s ozonom i formira dušikov dioksid u aktivnom stanju. Kada se spoj vrati u stanje mirovanja, emitira svjetlo, koje je svojom kvantitetom proporcionalno količini izdahnutog NO-a. Za optimalne rezultate treba potpuna suradnja pacijenta, pa je najniža dob, u kojoj se može učiniti ova pretraga, četiri godine, iako se pomoću nekih uređaja može izvoditi i u dojenčadi starije od 6 mjeseci. Vrijednosti testa u intervalu 5 – 20 ppb (parts per billion) smatraju se normalnim nalazom, a sve veće vrijednosti od toga zahtijevaju dodatnu obradu. Vrijednosti veće od 70 ppb smatraju se sigurno pozitivnim nalazom u smislu aktivne alergijske bolesti.
Prije same pretrage medicinska sestra objašnjava pacijentu postupak, upisuje osnovne podatke te se kreće sa izvođenjem pretrage.
Postupak je vrlo jednostavan. Tijekom ispitivanja, usnice ispitanika trebaju biti čvrsto stisnute oko usnika. Po izdahnutom zraku na usni nastavak udiše se zrak bez NO te se potom polako izdahne (do 12 sekundi) u usni nastavak uređaja. Taj se postupak ponavlja tri puta. Uređaj uzima najbolji rezultat (ovisno o duljini izdaha) za interpretaciju, tj. izradu nalaza. Pacijenti ne bi smjeli pušiti sat vremena prije testa, žvakati žvakaću gumu, cuclati bombon, konzumirati hranu bogatu nitritima i nitratima (špinat, cikla, salame, hrenovke) dva sata prije testa, konzumirati droge, a preporuča se da se spirometrija obavi nakon FeNO testa. Akutna respiratorna infekcija utječe na rezultat testa.
IOS – Impulsna oscilometrija
Impulsna oscilometrija (IOS) mjeri respiratorne otpore korištenjem kratkih pulsova (impulsa) tlaka zraka. Razvijen je kao test funkcije pluća koji minimizira zahtjeve prema pacijentu i zahtijeva samo pasivnu suradnju u vidu nošenja stezaljke na nosu i zatvorena usta na usniku te normalno disanje kroz usta. IOS je korišten s uspjehom u procjeni plućne funkcije zdrave i astmatične djece i adolescenata.
IOS metoda se provodi na način da pacijent udiše ambijentalni zrak preko usnika i terminalnog otpornika. Zvučnik stvara i prenosi impulse tlaka preko y-adaptera, pneumotahografa i usnika u respiratorni trakt, a zatim posljednja dva registriraju signale disajne aktivnosti i primjenjuju prisilne impulse za daljnju obradu. Radi se o brzoj tehnici procjene plućne funkcije, naročito u djece.
Pacijenta se upozna s postupkom testiranja, s naglaskom da treba disati normalno tijekom samog testa, kako bi se spriječile nepravilnosti mjerenja. Pacijent sjedi opušteno, trudeći se zadržati stabilno držanje u uspravnom sjedećem položaju tijekom testiranja. Glava se održava u neutralnom položaju ili laganoj ekstenziji, izbjegavajući fleksiju. Križanje nogu treba izbjegavati jer se tako kontrahiraju trbušni mišići, što može dovesti do smanjenih plućnih volumena na kraju izdaha. Tijekom ispitivanja usnice ispitanika trebaju biti čvrsto stisnute oko usnika radi kompenzacije gornjeg šanta zbog obraza koji se šire pod oscilacijama tlaka zraka i time ograničavaju prijenos zraka u pluća, obrazi moraju biti čvrsto pridržani stavljajući ruke ispitanika ili ispitivača direktno preko njih. Nosna štipaljka se koristi da zatvara nosnice kako bi se spriječilo disanje kroz nos te spriječilo da primijenjene oscilacije tlaka pobjegnu kroz nosnice. Općenito se provodi 30 sekundni interval testiranja.
Plućna difuzija
Plućna difuzija ili test difuzijskog kapaciteta za ugljikov monoksid određuje s kojom se učinkovitošću kisik prenosi iz zračnih mjehurića (alveola) u krvotok. Budući da je difuzijski kapacitet za kisik teško mjeriti neposredno, osoba udiše malu količinu ugljikova monoksida, zadrži dah 10 sekundi i tada izdiše u aparat za otkrivanje ugljikova monoksida.
Ako test pokaže da se ugljikov monoksid iz udahnutog zraka dobro apsorbira u krvotok, to znači da su pluća zdrava. Ako pak test pokaže da ugljikov monoksid nije dobro apsorbiran, neće se ni kisik normalno izmjenjivati između pluća i krvotoka. Difuzijski kapacitet je karakteristično smanjen u ljudi s plućnom fibrozom, emfizemom i poremećajima koji zahvaćaju krvne žile pluća.
Pacijent treba prvo biti upoznat s postupkom testiranja, s naglaskom da tijekom pretrage sluša upute medicinske sestre koja izvodi test, kako bi se spriječile nepravilnosti mjerenja. Pacijent sjedi opušteno trudeći se zadržati stabilno držanje u uspravnom sjedećem položaju tijekom testiranja. Glava se održava u neutralnom položaju ili laganoj ekstenziji, izbjegavajući fleksiju. Križanje nogu treba izbjegavati. Tijekom ispitivanja usnice ispitanika trebaju biti čvrsto stisnute oko usnika. Pacijent normalno diše nekoliko puta, nakon čega slijedi jaki udah i zadržavanje daha 10 sekundi te nakon toga izdah i opet ciklus normalnog disanja. Nosna štipaljka se koristi da zatvara nosnice kako bi se spriječilo disanje kroz nos. Pretraga se ponavlja do četiri puta.
Tjelesna pletizmografija
Tjelesna pletizmografija omogućava analizu cjelokupne mehanike disanja. To je sveobuhvatna, neinvazivna, objektivna metoda kojom se direktno mjeri osnovne mehanizme opstruktivnih bolesti pluća: povećan ukupan otpor u dišnim putovima prema strujanju zraka i njegovu posljedicu – prenapuhanost pluća (hiperinflaciju), kao i provodljivost dišnih putova i intratorakalni volumen plinova. Mjere se i svi parametri mirne i forsirane spirometrije.
Pacijent sjedi u hermetički zatvorenoj, prozirnoj, staklenoj kabini i diše normalno sa štipaljkom na nosu, kroz usnik povezan pneumotahografom s pregradom, koja se može otvarati i zatvarati. Medicinska sestra daje upute putem mikrofona, a pacijent sluša na zvučnik unutar kabine.
Pulsna oksimetrija
Pulsna oksimetrija je brza i bezbolna pretraga koja izračunava zasićenost kapilarne krvi s kisikom. Pacijentu se na prst ruke postavi štipaljka (senzor) za mjerenje, pričeka se nekoliko sekundi dok aparat odredi rezultat.
Važno za pretragu jest temperatura prsta tj. da su prsti pacijenta normalne tjelesne temperature. Ponekad se zna dogoditi da uslijed hladnih okrajina, dobijemo snižene vrijednosti u nalazu, koje zapravo ne odgovaraju stvarnom stanju. U tom slučaju, medicinska sestra koja izvodi pretragu, prilikom postavljanja štipaljke za mjerenje, opipom procjenjuje temperaturu ruke i vjerodostojnost nalaza.
Pretraga počiva na apsorpciji svjetlosti emitirane iz dioda ugrađenih u štipaljku (naprstak) koja se postavlja na distalnu falangu prsta, ili iz adhezivne linearne sonde. Izračun (rezultat) je uglavnom vrlo točan, a korelacija s izmjerenim zasićenjem arterijske krvi kisikom (SaO2) je unutar 5%. Rezultati mogu biti manje precizni u pacijenata s izrazito pigmentiranom kožom, lakiranim noktima, u onih s aritmijom ili hipotenzijom, u kojih amplituda signala može biti snižena. Pulsna oksimetrija može otkriti samo oksihemoglobin ili reducirani Hb, dok druge vrste Hb (karboksihemoglobin, methemoglobin) „prepoznaje“ kao oksihemoglobin pa se lažno povećava SpO2.
